Oslobođenje grada na Rječini

Bitka za Rijeku počela je istoga dana kada i bitka za Berlin – 16. travnja 1945. godine. U riječkoj bitki oko 70 tisuća vojnika Jugoslavenske armije borilo se protiv otprilike isto toliko njemačkih vojnika. Znano je, Italija je u Drugom svjetskom ratu kapitulirala 1943. te su, od tada pa do oslobođenja, Rijekom upravljale njemačke snage. Njemačka Operativna zona Jadransko primorje obuhvaćala je talijanske pokrajine Udine, Goricu, Trst, Istru, Kvarner (Rijeku) i Ljubljanu, a njome je upravljao vrhovni komesar Friedrich Rainer – odgovoran Führeru – sa sjedištem u Trstu. Riječka operacija, kako se još naziva bitka za Rijeku, trajala je od spomenutog 16. travnja pa do dobro znanog datuma – 3. svibnja koji se danas slavi kao Dan oslobođenja Rijeke.

Povodom 77. godišnjice riječke bitke i oslobođenja Rijeke sugovornici su nam Rajko Samueli Kačić, predsjednik Časničkog zbora Primorsko-goranske županije i vrstan poznavatelj vojno-strateškog aspekta bitke te Sabrina Žigo, viša kustosica u Muzeju Grada Rijeke i autorica knjige »Sušak – Rijeka 1948. Borderline« o ujedinjenju Rijeke i Sušaka u jedan grad, a što je omogućeno porazom njemačke vojske 3. svibnja 1945. godine.


Tri obrambena pojasa

Rajko Samueli Kačić prvo nam govori o vojnom segmentu bitke koja je bila vrlo intenzivna, kaže da se po intenzitetu može usporediti sa Srijemskim frontom. U proljeće 1945. saveznička vojska napreduje po Europi, a završne operacije za oslobođenje prostora tadašnje Jugoslavije vodile su četiri vojne jedinice, brigade i korpusi, koje su oko 1. ožujka 1945. formirane u armije. Korpusni ustroj zamijenjen je višim organizacijskim oblikom – armijskim, koji je bio pogodniji za velike operacije. Četvrta Jugoslavenska armija pod zapovjedništom generala Petra Drapšina ustrojena je baš 1. ožujka te je krenula s oslobođanjem područja iz Dalmatinske zagore i Sinja. Napredovala je duž obale, otoka i zaleđa te sredinom travnja nakon uništenja 15. njemačkog korpusa na Žutoj Lokvi izbila na područje današnje Primorsko-goranske županije, a nekada područja Kvarnera, odnosno Rijeke.

– Povlačeći se pred jedinicama 4. Jugoslavenske armije, Nijemci su porušili sve mostove između Rijeke i Sušaka, minirali infrastrukturne i gospodarske objekte, sušačku i riječku luku. U razaranju je uništena većina skladišnih kapaciteta i gotovo sva lučka mehanizacija i uređaji, željezničke i cestovne prometnice te električne i vodovodne instalacije. Uz zračna bombardiranja Angloamerikanaca, obje su luke bile gotovo potpuno razorene. Četrdesetak obalnih dizalica, koliko ih je bilo u riječkoj luci, uništeno je ili bačeno u more. Nakon oslobođenja 3. svibnja 1945., odmah se prionulo obnovi grada. U prvim poratnim godinama velik doprinos dali su građani Rijeke dobrovoljnim radom, navodi Sabrina Žigo.

– 16. travnja počinju uvodne bitke za Rijeku. Jer, Rijeka je imala tri obrambena pojasa. Obranom ovoga područja zapovijedao je njemački general Ludwig Kuebler koji je ovako postavio obranu. Prvi obrambeni pojas bio je na potezu Lokve-Fužine-Križišće-obala, drugi negdje u visini mjesta Bakar-Krasica-Škrljevo-Kamenjak-Grad Grobnik, i na kraju treći i najbolje utvrđeni pojas, koji su oni nazivali Ingridstellung. Taj Ingridstellung, odnosno obrambena linija Ingrid, pratila je nekadašnju staru talijansko-jugoslavensku granicu na Rječini, a s osloncem na utvrđenja koja su bile s jedne strane od Katarine, preko Pulca-Veli vrh pa s druge strane gdje su bili površinski rovovi Luban i Kopica i tako sve do Snježnika, opisuje Rajko Samueli Kačić.

Od 16. do 21. travnja jedinice Jugoslavenske armije došle su do Sušaka i porazile njemačku vojsku. No, od tada pa sve do 3. svibnja traju ogorčene borbe za sam grad Rijeku. Jugoslavenske jedinice navikle su ratovati na partizanski način, a ovdje je trebalo krenuti u frontovsko ratovanje. Nije bilo prostora za manevriranje, već je trebalo direktno udariti na protivnički položaj. Također, teren je bio izuzetno povoljan za branitelja te nepovoljan za partizane. Jer, na uzvišenjima su se nalazile dobro utvrđene fortifikacije.

Avionski snimak riječke luke krajem svibnja 1945. godine. Britanski jurišni lovac za napad na brodove Bristol Beaufighter nadlijeće riječku luku. Jasno se vide bombama razorena skladišta u riječkoj luci, potopljeni parobrod Ramb III (poslije Galeb), iz kojega je iscurila nafta pred današnjim Budimpeštanskim pristaništem te minama razorena pristaništa i gatovi.

– U tim danima možemo izdvojiti dva ključna sukoba – prvi je 24. travnja kada je zapovjednik 4. Jugoslavenske armije Petar Drapšin pokušao sa svojom 26. divizijom izvršiti desnim krilom prodor preko Klane, u pokušaju da zaokruži njemačke snage koje su se ondje nalazile na utvrđenom položaju. No, u isto vrijeme je njemački zapovjednik Kuebler baš tog dana naredio svojoj svježe pristigloj 188. brdskoj diviziji da izvrši proboj preko Klane i zaokruži glavninu snage 4. armije koja je napadala preko Rječine. Oba zapovjednika imala su istu ideju te su poslala svoje najjače postrojbe. Tako je 26. divizija bila je najjača s partizanske, a 188. s njemačke strane. Vodile su se ogorčene bitke kod Klane i nijedna strana nije uspjela prevladati te su se povukli na početne položaje, opisuje naš sugovornik.

Sljedeći ključni dan je 27. travnja. Jugoslavenski zapovjednik Drapšin tražio je od generelštaba Jugoslavenske armije, a koji je to odobrio, da mu prepodčini topništvo drugih postrojbi koje su inače napadale više sjeverno, prema Karlovcu, u ideji da nakon vatrene pripreme izvrši juriš na kotu 499 Luban.


Broj vojnih žrtava u bitki za Rijeku je teško utvrditi

– Kao jedan od brojeva žrtava na partizanskoj strani uzima se oko 2.800 poginulih, no taj je broj vjerojatno nešto i veći. Po ratnim dnevnicama koji se mogu pronaći u vojnim arhivima, prvenstveno u Beogradu, radi se vjerojatno o oko tri tisuće žrtava na strani Jugoslavenske armije. Neki talijanski povjesničari tvrde da je bilo puno manje žrtava, pa se tako jedan »proslavio« s izjavom da je svega 350 ljudi poginulo. To jednostavno nije vjerojatno jer se radilo o puno dana borbe i toliko tisuća ljudi. Što se tiče njemačke strane, nitko se nije ozbiljno bavio tim brojem. No, možemo reći da je njemački 97. korpus na početku imao spomenutih 70 tisuća vojnika. Kako ih se kod Ilirske Bistrice predalo oko 16 tisuća dolazimo do ogromnog nesrazmjera. No, nisu svi ginuli u borbi za Rijeku, neki su poginuli i u borbama za Pulu i Trst i na drugim ratištima koja je pokrivao taj korpus.

Tako da ne možemo reći točan broj stradalih na njemačkoj strani. Iako, po svojem iskustvu iz rata, mislim da je taj broj otprilike dva puta veći nego na strani jugoslavenske armije. Vjerojatno je poginulo od 5 do 6 tisuća njemačkih vojnika. No, naglašavam da je to jako, jako, uvjetna brojka, najbolje bi bilo reći da možda nikad nećemo utvrditi točan broj, kaže Rajko Samueli Kačić.

– Bilo je tog dana više partizanskih juriša, no nijedan nije uspio. Nijemci bi po početku koncentrirane vatre povukli svoje snage 200 metara izvan zone padanja granata, a kad bi granatiranje prestalo vraćali su se natrag. Tu su se isto vodile grčevite borbe, no Luban toga dana isto nije pao, opisuje Rajko Samueli Kačić.

No, iako u dva navedena datuma nije došlo do proboja, oni su značajni jer su uzdrmali njemačke snage i vidjelo se da je zbog siline kojom napada 4. Jugoslavenska armija samo pitanje dana kada će obrana popustiti. No, također je značajnu ulogu imalo to što su se Nijemci počeli povlačiti po svim frontovima, iako disciplinirano i pod borbom, govori naš sugovornik.

Iako su Nijemci bili kvalitetni borci, situacija na svim ratištima ukazivala je da su gubitnička strana i bilo je samo pitanje vremena kada će doživjeti poraz. U Riječkoj bitki ključan je trenutak u noći s 2. na 3. svibanj kada je njemački zapovjednik Kuebler dobio zapovijed povući se u pravcu Ljubljane i dalje prema austrijskoj granici.

Formacija ježa

– Kuebler je formirao formaciju »ježa« koja omogućava efikasan proboj i krenuo prema Rupi i Ilirskoj Bistrici gdje je očekivao pomoć SS postrojbi, koje su iz Ljubljane trebale krenuti u proboj prema Ilirskoj Bistrici. No, pomoć nije došla, zapovjednik čitave armijske skupine Foler procijenio je da je pomoć SS-a potrebnija na pravcu prema Karlovcu te je 97. korpus praktički ostao da se bori sam. No, u borbu nisu mogli sami. Dana 3. svibnja njemačke snage su se već potpuno povukle iz Rijeke i ujutro toga dana su preko padina Lubana i Kopice snage 4. Jugoslavenske armije počele ulaziti u Rijeku. Istovremeno su preko razrušenog mosta na Rječini počeli nadirati partizani i zato se 3. svibanj smatra danom oslobođenja Rijeke, podvući će Rajko Samueli Kačić.

Međutim, njemačke snage borile su se još tri dana, do 6. svibnja. Na kraju su ipak bile sabijene na prostor platoa udoline kod Ilirske Bistrice te su ih jugoslavenske snage pritiskale iz više pravaca.


Sloboda uz zvukove violine

U jeku završne savezničke ofenzive protiv Njemačke 1945., 4. armija Jugoslavenske armije koordinirano nadire kroz Liku, Gorski kotar, Hrvatsko primorje i Istru prema Soči i Koruškoj i osvajanju Trsta. Sušak je oslobođen 21. travnja, a žestoka bitka za Rijeku vodi se u borbama duž dobro utvrđene njemačke obrambene linije Ingridstellung s velikim obostranim gubicima.

Konačnim povlačenjem iz Rijeke u noći s 2. na 3. svibnja, njemačka vojska istodobno ruši lučka postrojenja, industrijske pogone i komunikacijska čvorišta u gradu. U oslobođenu Rijeku, 3. svibnja prvi ulaze borci 19. udarne divizije preko porušenoga pograničnog mosta na Rječini. Po sjećanju tadašnjih stanovnika, partizansku kolonu koja je prva organizirano ušla u grad predvodio je violinist, koračajući i svirajući violinu, opisuje Sabrina Žigo.

– Bili su u potpunom okruženju i svaka je ispaljena granata na taj plato odnosila velike žrtve. Tako su počeli pregovori i 7. svibnja potpisana je bezuvjetna kapitulacija 97. korpusa. U toj završnoj borbi ranjen je i zapovjednik Kuebler pa je umjesto njega jedan od zapovjednika 237. divizije Hans von Hesslin potpisao predaju, zaključit će naš sugovornik.

No, iako su njemačke snage poražene i vojne su operacije završene, Rijeka još nije pripojena novoosnovanoj Jugoslaviji te nam Sabrina Žigo govori više o situaciji u Rijeci nakon bitke i oslobođenja od njemačkih snaga.

Svečano otvorenje mosta Sušak – Rijeka u listopadu 1946. bio je događaj koji Riječani nisu željeli propustiti
Svečano otvorenje mosta Sušak – Rijeka u listopadu 1946. bio je događaj koji Riječani nisu željeli propustiti

Zona B

– Pitanje Rijeke bilo je potrebno riješiti na međunarodnoj razini. No, zahvaljujući uspjesima narodnooslobodilačke vojske, odnosno Jugoslavenske armije, na čelu s Josipom Brozom, situacija je bila povoljnija. Sušak je u političkom smislu odmah pripojen novonastaloj državi, a o statusu Rijeke i Julijske krajine odlučivat će se na Mirovnoj konferenciji u Parizu koja je ubrzo uslijedila.

Jer, Italija je, znamo, imala pretenzije na ovaj dio, smatrajući ga svojim nacionalnim teritorijem.

U međuvremenu, sporno je područje podijeljeno na dvije okupacijske zone, Zonu A i Zonu B. Zona B, kojoj je, uz dio Istre, pripala Rijeka, bila je pod Vojnom upravom Jugoslavenske armije (VUJA) i zapovjednikom Većeslavom Holjevcem.

U to vrijeme situacija u gradu bila je teška. U tih dvije godine nakon rata Rijeka je bila zatvorena, moglo se ući i izaći iz Rijeke samo uz propusnicu koju je izdavala direktno vojna uprava.

– Vladala je neimaština, glad, raspodjela namirnica bila je racionirana. Uveden je posebni monetarni sustav za područje Zone B, jugolira, te je postojala posebna direkcija pošte za ovaj dio pod vojnom upravom. Bilo je tu ratnih profitera, krađa, kao i osveta, ubojstava. Spominje se kako je u samom gradu stradalo 500 civila, a velik broj ljudi je i iselio.

Dostupni podaci govore o iseljavanju od 20 do 30 tisuća ljudi, velike su se promjene dogodile nakon Drugog svjetskog rata, političke, društvene, demografske, to je nepobitno, opisuje Sabrina Žigo.


Ljudski i industrijski gubici

Zbog gospodarskog i vojnostrateškog značenja Rijeka i Sušak pretrpjeli su u Drugom svjetskom ratu velika ljudska stradanja i materijalna razaranja. Da bi onesposobili njemačke snage, angloamerički zrakoplovi su od siječnja 1944. do travnja 1945. godine tridesetak puta bombardirali Rijeku. Uništena su mnogobrojna industrijska postrojenja – Rafinerija nafte ROMSA, tvornica torpeda Whitehead i brodogradilište Cantieri Navali te pojedine gradske četvrti.

Jedan grad

U isto vrijeme grad kreće u obnovu, a kao simbolični predznak budućeg formalnog ujedinjenja Rijeke i Sušaka je gradnja novog mosta između, do tada, povijesno odvojenih gradova, a koji su Nijemci srušili pri povlačenju.

– Gradnja mosta najavila je buduće formalno političko pripojenje Rijeke i Sušaka, a most je otvoren u listopadu 1946. godine. Josip Broz nije došao na samo otvorenje zbog međunarodne političke situacije, ali je došao dva dana kasnije, putujući s poljskom delegacijom ovim krajem, opisuje naša sugovornica.

Riječko pitanje razriješeno je na internacionalnoj razini na Pariškoj mirovnoj konferenciji te je mirovni sporazum potpisan 15. rujna 1947. godine.

– Trebalo je još neko vrijeme da dođe do primjene međunarodnog prava, a prezidijum Sabora Narodne Republike Hrvatske u međuvremenu odlučuje da se raspišu izbori za područje Rijeke i Sušaka te dolazi do odluke da se Rijeka i Sušak spoje u jedan grad.

Izbori su raspisani u veljači 1948. godine, a prvi gradonačelnik Rijeke kao ujedinjenog grada bio je Pietro Petar Klausberger, zaključuje Sabrina Žigo.

piše novilist.hr

Originalni članak: https://www.novilist.hr/

Pogledajte još

Karta grada Rijeke

Kliknite na sliku i otvorit će vam se karta grada: