Rijeka – dva desetljeća propadanja

U Rijeci danas proizvode »3. maj« i Jadranski galenski laboratorij, pa najviše Riječana zapošljava država, odnosno Grad Rijeka ili neki od trgovačkih centara. U EU ulazi kao grad koji više ni u Hrvatskoj nema neku važniju lidersku poziciju u gospodarstvu, a uskoro neće biti lider ni u Primorsko-goranskoj županiji


Riječka luka

Industrijska Rijeka spala je na dva slova, Brodogradilište 3. maj i Jadranski galenski laboratorij. Sva ostala proizvodna djelatnost više ne postoji. Metalci se u jedinom riječkom škveru bore za goli život, a JGL predstavlja rijetku iznimku tvrtke koja svoj opstanak na tržištu traži u sofisticiranoj proizvodnji u farmaceutskoj industriji. Između te dvije tvrtke zjapi ogromna praznina, koja se nije dogodila slučajno.

Dio razloga krije se u odgovoru na pitanje kakva je Rijeka izašla iz bivše Jugoslavije, a kakva ulazi u Europsku uniju. Put od snažnog industrijskog, pomorskog i prometnog središta do industrijski opustošenog grada trajao je svega 20-tak godina.

Rijeka u Europsku uniju ulazi kao grad koji više ni u Hrvatskoj nema neku važniju lidersku poziciju u gospodarstvu. Prema visini prihoda u 2010. godini samo 15-tak od 500 najvećih tvrtki u Hrvatskoj nalazi se u Rijeci. Treći grad u državi može se pohvaliti s udjelom od tri posto među perjanicama hrvatskoga gospodarstva, koje i samo prolazi kroz najdublju i najgoru krizu od osamostaljenja. Rijeka uskoro neće biti lider ni u Primorsko-goranskoj županiji. Naime, od 30 najvećih tvrtki PGŽ-a, njih 16 nije iz Rijeke.

Statistika bi bila i daleko gora da nema državnih tvrtki koje su ipak uspjele preživjeti izlaz iz socijalizma kao što su spomenuti »3. maj«, Luka Rijeka i Jadrolinija. Među 30 najvećih tvrtki u PGŽ-a, njih 12 bavi se trgovinom, a još 11 pruža razne usluge, najviše u prijevozu roba i putnika, pretovaru robe, gradnji objekata, hotelskom smještaju, marinama, itd. Jedna novinska kuća i jedna tvrtka u proizvodnji kruha i kolača spadaju u specifične proizvodne djelatnosti, pa ih u kontekstu dodane vrijednosti ne treba previše uzimati u obzir.


Žrtve tranzicije

Preostaju tri brodogradilišta koja su posebna priča i izuzev »Viktora Lenca« spadaju u tvrtke s neizvjesnom budućnosti, pored čega među proizvođače još ulaze čabarski Finvest s preradom drva i proizvodnjom ostalog namještaja i Dioki s velikim gubicima, gdje radnici nisu primili četiri plaće, a pogoni stoje već šest mjeseci.


Brodogradilište ‘3. maj’

Veći dio riječke gospodarske kataklizme dogodio se tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, razdoblje u kojem je izgubljeno oko 30.000 radnih mjesta. Nepovratno su nestali Croatia Line (bivša Jugolinija) s oko 3.000 zaposlenih i više od 50 brodova u floti koji su povezivali Rijeku sa svim svjetskim kontinentima. Ironijom sudbine, zadnji brod Croatia Linea koji je prodan u staro željezo zvao se »Hrvatska«. Nestala je i prateća metalna industrija koja se naslanjala na brodogradnju kao što je »Rikard Benčić«, Vulkan i Torpedo u kojima je radilo gotovo 4.000 ljudi. Još tri do četiri tisuće radnih mjesta ugasilo se u Harteri, Tvornici konopa i Brodomaterijalu. Građevinski div GP Primorje gdje je u najboljim vremenima radilo gotovo 9.000 ljudi također je nestao.

Sve ove tvrtke redom se smatraju žrtvom tranzicije na hrvatski način i tehnološke zaostalosti na prijelazu iz dogovorne u tržišnu ekonomiju koja im nije morala presuditi da nije bilo divlje privatizacije i nekontroliranih i dugotrajnih stečajeva u kojima imovina u pravilu nije bila ni približno dovoljna za pokriće dugova. Kakvu takvu tranziciju prošli su »3. maj« koji je sa »socijalističkih« 7.000 radnika došao do okvirne brojke od 3.000 zaposlenih, te Luka Rijeka koja je brojke smanjila još radikalnije, te je nevjerojatnih 7.000 zaposlenih sredinom osamdesetih smanjeno na sadašnjih oko 800 radnika.


Teritorijalni preustroj

Rijeci se u devedesetima dogodio još jedan težak udarac u obliku uvođenja teritorijalnog preustroja u kojem je grad izgubio zaleđe, prostor za stanogradnju i razvoj, te je najveći gospodarski potencijal regije – Industrijska zona Kukuljanovo pripala Gradu Bakru. Ta industrijska zona ni po čemu danas ne zaslužuje svoje ime jer je riječ o trgovačkoj zoni u kojoj su po uzoru na Rijeku redom otvarani trgovački centri i trgovačka skladišta pa se između ostalih u Industrijskoj zoni može kupovati u Bauhausu, Lidlu, Plodinama, Pevecu ili Lesnini te više od 80 posto iskorištenog sadržaja zone otpada upravo na trgovinu i skladišta.

Teritorijalnim preustrojem Rijeka je izgubila i neke strateški važne tvrtke kao što je Rafinerija Urinj i »Viktor Lenac« koje su pripale Općini Kostrena. Istovremeno, grad je teritorijalno sužen do maksimuma, na svega 44 četvorna kilometra prostora, pa među ukupno 36 općina i gradova Primorsko-goranske županije Rijeka sa svojih 128.000 stanovnika zauzima tek 26. mjesto po veličini prostora na raspolaganju. Na sve to nadovezala se i nova SDP-ova koncepcija razvoja grada zacrtana na ulasku u novi milenij. Strateški je zamišljeno da će grad razvoj temeljiti na tercijarnim djelatnostima koje teoretski nose veće plaće i prinos BDP-a, ali se pokazalo da se od trgovine, turizma, prometa, raznog posredovanja i usluga ne može osigurati zaposlenost ni razvoj.


Transadrija

Sve to ponovo potvrđuju brojke, iako u posljednjih desetak godina u Rijeci više nisu propadala tako velika poduzeća kao u prethodnom desetljeću iz jednog jednostavnog razloga. Više ih gotovo nije ni bilo. Egzodus se ipak nastavio. Danas je doprinos Ine u Rijeci sveden na plaćanje komunalnog doprinosa za rafineriju nafte na Mlaci, jer u nekadašnjem gradskom gigantu radi jedva stotinjak ljudi, uglavnom na održavanju i osiguranju, dok je svaka proizvodnja stvar prošlosti. Ugašene su ili su svoju djelatnost iz grada iselile tvrtke na razini nekoliko stotina zaposlenih kao što su Adriainspekt, Elektromaterijal, Elektroluks, Magma, kojima treba pridodati i HT te Hrvatsku poštu, jer su dobar dio radnih mjesta premjestili iz Rijeke (uglavnom u Zagreb).


Grad za odlazak

Zatim slijedi i gubitak branda Lero sa 80-tak radnih mjesta, a onda i odlazak svih proizvodnih pogona Istravina s Gornje Vežice gdje će prostor dobiti sasvim drugu namjenu, umjesto proizvodnje, bit će to stambeno-trgovačka zona. Preseljena je iz Rijeke i tvornica RIO na Kukuljanovo, znači Grad Bakar, prestala je raditi tvrtka Agregat u Svilnom, u tijeku je stečajni postupak Transadrije u kojem je s brojke od 400 zaposlenih nekad ugledna i moćna tvrtka spala na stotinjak radnika koje čeka neizvjesna budućnost. Prije desetak dana prekobrojni su morali ići iz Hotela »Bonavia«, a riječ je o 19 djelatnika, uglavnom kuhara i konobara.

Dubina problema vidljiva je i u analizi ukupnog broja zaposlenih po djelatnostima, gdje je u Rijeci 2010. godine bilo oko 2.500 manje zaposlenih nego godinu ranije. Rijeka je na sadašnjem teritoriju 1991. godine imala 168.000 stanovnika, a 20 godina kasnije na popisu je bilo 128.735 stanovnika. Ta užasno neugodna brojka svjedoči da je Rijeka grad iz kojeg ljudi odlaze u potrazi za zaposlenjem i boljim životom, a to potvrđuje i statistika o broju zaposlenih u poduzećima. Te 1991. u gradu je radila 79.441 osoba, a 2010. je bila riječ o 49.337 zaposlenih. Zaključak jest da je Rijeka za 20 godina izgubila oko 40.000 stanovnika i 30.000 radnih mjesta.


Tvornica papira Rijeka

Struktura privrede je sasvim izmijenjena u opisanom gašenju proizvodnje i industrije. Prema statistici za 2010. godinu, od ukupno 49.337 zaposlenih primat ima trgovina sa 7.625 zaposlenih, nakon čega slijedi prerađivačka industrija sa oko 7.125 zaposlenih u koje spadaju i oni u proizvodnji i industriji. Ostalo redom otpada na javnu i državnu upravu, promet i razne usluge. Između ostalog bode oči i trend pada zaposlenih, pa je očito da je 2010. najviše ljudi posao izgubilo upravo u prerađivačkoj industriji, građevinarstvu i trgovini, a stabilne ili blago veće brojke ostale su u administraciji, javnoj upravi, obrazovanju i zdravstvu, redom djelatnostima koje ovise o državnom ili gradskom proračunu.

Da se ništa posebno značajno u razvoju riječkog turizma nije dogodilo u zapošljavanju jasno je iz podatka o broju zaposlenih u djelatnostima pružanja smještaja, pripreme i posluživanja hrane, gdje je 2010. godine broj uposlenih pao za 71, trend koji je izvjesno nastavljen i prošle godine.


Sunovrat riječke luke

Kad je riječ o drugoj strateškoj riječkoj grani, a to je luka, što spada u segment prijevoza i skladištenja, također je vidljivo smanjenje radnih mjesta za 567. Taj broj uklapa se u hrvatske i globalne krizne trendove, ali je u priči o riječkoj luci još i važnija statistika koja govori o kašnjenju za konkurencijom, prije svega susjednom lukom Kopar. Najbolji rezultat riječka luka ostvarila je prijelomne 2007. godine kad je ukupan promet bio rekordnih 13,2 milijuna tona, što je tek desetak posto manje od Kopra. Međutim, umjesto očekivanog dostizanja i prestizanja slovenske luke dogodilo se upravo suprotno. Kopar je rastao četiri godine u kontinuitetu i prošlu godinu okončao s prometom od 17,1 milijuna tona, a Rijeka sa 9,4 milijuna tona.

Slovenska prednost je bilo članstvo u Europskoj uniji, što je donekle umanjivalo atraktivnost riječkog prometnog pravca, ali se i ovdje teško može pobjeći od surovih činjenica, tim više što je Kopar izgradio, opremio i otvorio nove kapacitete u kontejnerima, te preuzeo čelno mjesto među sjevernojadranskim lukama s kapacitetom i prometom od približno 600.000 TEU jedinica. Takvom ostvarenju Rijeka se tek može nadati negdje 2014. godine, kad bi u punoj funkciji bila nova obala i oprema na jedinom kontejnerskom terminalu riječke luke.

Kad se pogleda spisak najvećih riječkih tvrtki, teško je odgonetnuti logičan odgovor na pitanje, gdje će to sutra raditi i tražiti posao tisuće mladih studenata i stručnjaka koji završavaju studije na Sveučilištu u Rijeci. Teško da itko od njih sanja kako će sutra tražiti i dobiti posao u Plodinama, »3. maju«, Jadroliniji, Luci Rijeka, Liburnija Rivijera Hotelima, Autotroleju ili Brodokomercu, da spomenemo samo one najveće.


Jadrolinija

Ujedno, za većinu radnih mjesta u tim djelatnostima fakultetska naobrazba nije ni potrebna, što je također problem sustava, koji producira kadrove, a da pritom ne postoji nikakva strategija korištenja tog potencijala, osim ako strategija nije napuniti zavod za zapošljavanje. Tu je Rijeka otprilike na razini Hrvatske s nešto više od 9.000 evidentiranih nezaposlenih i tendencijom daljnjeg rasta. Ta boljka nije samo riječka, već i hrvatska, ali nikako nije ista u Rijeci ili primjerice u Zagrebu o čemu svjedoči i onaj prvi popis od 500 najvećih tvrtki po prikazanim prihodima u Hrvatskoj 2010. godine. Polovica ima sjedište u Zagrebu, što nije neočekivano, ali govori puno o metropolizaciji Hrvatske i deindustrijalizaciji Rijeke, čija uvjerljivo najveća tvrtka Plodine, samom prirodom svog posla i rasprostranjenošću prodajnih mjesta, nije bitno vezana uz Rijeku kao sjedište, već je to tek administrativna činjenica.


Riječki proračun

Istovremeno na popisu najvećih tvrtki sa sjedištem u Rijeci visoko 14. i 20. mjesto zauzima djelatnost čišćenja zgrada i ureda, a zaštitari Protecta nalaze se na 8. mjestu, Autotrolej je na 5. mjestu, Čistoća na 12., a Vodovod i kanalizacija na 15. mjestu. Iz toga jasno proizlazi da je, osim države, u Rijeci najveći poslodavac Grad Rijeka, čiji je proračun iz godine u godinu sve manji te bi u ovoj godini trebao iznositi oko 835 milijuna kuna.

Prihodi od prodaje zemljišta i najma prostora konstantno padaju, što se vidi i na sve većem broju praznih izloga i elitnih prostora na riječkom Korzu. Krešu se plaće gradskih službenika i zaposlenika, 2009. godine za tri posto, 2010. godine za još pet posto, a 2012. vjerojatno za još oko tri posto. Slično je i s izdvajanjima za kulturu, sport, odgoj, obrazovanje, čija je perspektiva da dijele sudbinu siromašnog riječkog proračuna koji sigurno ne bi bio u tako teškoj situaciji da prioriteti nisu bili izgradnja preskupih sportskih objekata, prije svega bazena i dvorane Zamet.

Doduše, dvorane nisu bile u modi samo u Rijeci, već i u okolnim općinama i gradovima jer je svatko želio imati svoju, pa su u takve objekte investirali Bakar, Kostrena, Čavle, Viškovo i Kastav. Šire područje Rijeke tako je dobilo čak 7 modernih sportskih dvorana u zadnjih desetak godina, a gradnja osme je u tijeku u Opatiji. Koliko je otvoreno novih tvornica? Niti jedna, ako je kriterij masovnije zapošljavanje.

Svemu navedenom unatoč, bilo bi krivo pomisliti da postoje ikakve naznake neke drugačije koncepcije razvoja od strane gradskih vlasti na čelu s gradonačelnikom Vojkom Obersnelom. Grad Rijeka nedavno je oglasio izmjene GUP-a zbog neostvarivanja razvoja gospodarstva u skladu s planovima, te pretvaranja pojedinih gospodarskih zona u stambene, trgovačke, itd. Grad u čijem centru na Korzu više trgovačkih prostora (bivši Varteks i Karolina) zjape prazni, do kraja ove godine trebao bi dobiti još jedan veliki zapadni trgovački centar.


ZTC Rijeka


Dugoročni projekti

Ono što se Rijeci dogodilo u zadnjih dvadesetak godina nedavno je jednostavno opisao Ratko Zelenika, dobitnik državne nagrade za znanost za životno djelo za 2010. godinu, umirovljeni profesor koji je karijeru proveo na Pomorskom i Ekonomskom fakultetu u Rijeci.

– Mi smo u Rijeci pobrkali lončiće i umjesto da razvijamo primarne i sekundarne, razvijali smo tercijarne djelatnosti. Umjesto industrije i proizvodnje, razvijali smo usluge i promet, iako bi te djelatnosti trebale samo služiti kao nadogradnja i logistika razvoju primarnih i sekundarnih djelatnosti, a nikako biti jedine djelatnosti, kazao je Zelenika.

Brzi preokret neće donijeti ni velike investicije na riječkom prometnom pravcu koje je najavila aktualna Vlada jer je riječ o dugoročnim projektima. Samo nizinska pruga košta oko pet milijardi eura, a njoj tek treba dodati investiciju za izgradnju novog Krčkog mosta te velikog kontejnerskog terminala na Krku. Ništa od navedenog neće se ni započeti graditi još tri do četiri godine, pa se u tome ne može ni tražiti rješenje za povećanje zaposlenosti, čak ni na razini građevinskog sektora. U najoptimističnijim scenarijima nizinska pruga mogla bi biti gotova za desetak godina i tek tada bi se možda mogao ostvarivati plan o zapošljavanju pet do šest tisuća ljudi u novoj gospodarskoj zoni u Omišlju.


Remontno brodogradilište ‘Viktor Lenac’

Pitanje je što učiniti, čemu se okrenuti u iduće četiri godine, odnosno kako privući investicije koje bi mogle uvesti nove tehnologije i predstavljati zametak povratka proizvodne industrije. U uvjetima globalne krize upitno je može li se neka veća investicija dogoditi čak ni kad bi riječka regija danas mogla besplatno investitorima ponuditi zemljište za ulaganje sa sređenom infrastrukturom i dozvolama koje će se administrativno rješavati za najviše nekoliko mjeseci umjesto minimalno nekoliko godina.

Niti jedna općina i grad to ne nudi, nitko o tome niti ne govori, pa ni razloga za optimizam ne može biti. Svatko je zatvoren u svoje granice, aktualna strategija razvoja je propala, a nove nema na vidiku. Riječka gospodarska sadašnjost je zastrašujuća. Utoliko je što prije potrebno tražiti odgovor na ključna pitanja.

Gdje ćemo sutra raditi i od čega ćemo živjeti?

>>>  piše: Darko PAJIĆ / novilist.hr

Pogledajte još

Morčić – riječki crnac s bijelim turbanom

Ono što u Kini predstavljaju novčići na crvenoj vrpci, slon s podignutom surlom ili u […]